1. POJAM OBITELJSKE SNAGE
Obitelj postoji od „pamtivijeka“, ali njezino „zdravo“ djelovanje tek je odnedavno u središtu interesa istraživača.
Unazad desetak godina opisujući pojam „ZDRAVA OBITELJ“ nešto čemu treba težiti, počelo se uočavati, opisivati i istraživati one obrasce ljudskog ponašanja koje vode zdravlju.

Obiteljske snage:
- JAČAJU OBITELJ
- POVEĆAVAJU KVALITETU SVAKODNEVNOG ŽIVLJENJA
- RAZVIJAJU OSOBNOST I UZAJAMNU BRIGU
- ŠTITE OD STRESA I „AMORTIZIRAJU UDARCE ŽIVOTA“
- UBRZAVAJU OPORAVAK OD STRESA ILI KRIZE TE
- OLAKŠAVAJU RJEŠAVANJE SUKOBA.

2. RODITELJSKA LJUBAV
„Ljubav je kao staklo koje se lomi ako ga čovjek primi suviše nesigurno ili suviše čvrsto.“

Obitelj je prvo učilište društvenosti, najmanja i najprirodnija zajednica u kojoj su članovi povezani zajedničkim životom, poštovanjem i ljubavlju.
Roditelji vole svoje dijete i uglavnom misle da je ta činjenica razumljiva sama po sebi te da ju nije potrebno posebno spominjati ili naglašavati.
Često ne znaju ( ne razmišljaju na način) da je LJUBAV TEŽAK I NAPORAN RAD.
Stalno i neprekidno treba raditi na sebi, usavršavati vlastite postupke prema sebi i prema djetetu.
Iako bitna, ljubav nije dovoljna. Za pravilan razvoj djeteta potreban je i AUTORITET koji nije niti prisila niti primjena moći, već utjecajna snaga kojom roditelji djetetu pokazuju koje je ponašanje PRIHVATLJIVO I ZDRAVO, A KOJE NIJE.
Poduka se u velikoj mjeri odvija i pružanjem OSOBNOG PRIMJERA POŽELJNOG PONAŠANJA.
U odnosima između roditelja potrebna je emocionalna blizina što podrazumijeva iskreni razgovor o dnevnim brigama i događajima.
Takav odnos omogućava postupno uključivanje djeteta u obiteljski razgovor u kojem se donose zajednički zaključci i odluke.

Na taj način dijete kroz roditeljsku ljubav postiže za uspješan život važan osjećaj SAMOPOUZDANJA I SAMOPOŠTOVANJA.
Nema ljubavi bez davanja – „RASTROŠNOST“ se tu uvijek isplati.
Voljeti znači prihvatiti drugog takvog kakav jest, a ne kao projekciju vlastitih želja.
Ljubav sama rađa ljubav i umnaža je, jedino ona omogućuje čovjeku komunikaciju s drugima iz dubine vlastitog bića.
Pogrešno bi bilo vjerovati da u ljubavi nema sukoba: ZDRAVI SUKOBI POPUT OLUJE VEDRE I PROČIŠĆAVAJU.

Život čine gubici i udarci. Oni su izazov da se opstane i izdrži.
Ne smijemo zaboraviti da se kroz TRUD I PATNJU – RASTE.
Taj rast moguć je jedino ako imamo povjerenja u vlastitu snagu i ljubav.
Još se bolje raste uz vjeru u sigurnost i pouzdanost svog životnog suputnika.
Nema nepremostivih poteškoća za djecu u obiteljima koje žive po navedenim načelima.

3. POVJERENJE
„Povjerenje je osnova svakog kvalitetnog odnosa i nužan uvjet zdrave komunikacije u obitelji.“
Kad zapravo počinje izgradnja povjerenja između roditelja i djece?

Začeci tog povjerenja sežu u DJEČJU DOB RODITELJA.
Oni su tada kao djeca usvojili model i sustav vrijednosti svojih roditelja, ugrađujući ih kasnije u svoj OBRAZAC RODITELJSKOG PONAŠANJA.
Bez obzira kako počinje, sigurno je da izgradnja tog povjerenja nikad ne prestaje, ono zahtijeva stalno održavanje i čuvanje.
Različita dob djeteta traži različite načine izgradnje povjerenja.
Kad je dijete malo, gradimo ga kroz stalnu brigu oko zadovoljenja njegovih potreba.
Kad dijete odraste, postupno uči koliko može vjerovati svojim roditeljima, baki, djedu, drugim ljudima.

Djecu treba navikavati da uče iz iskustva i vjeruju tom iskustvu; da budu u stalnom dodiru sa svojim osjećajima i mislima kao i odlukama koje iz tih osjećaja i misli proizlaze.

Djeca uče vjerovati drugima kad doživljavaju da im drugi žele pomoći, a ne da ih žele povrijediti.
Kad dijete vjeruje da mu roditelj želi pomoći, a ne povrijediti ga, povjerenje se gradi.
VJEROVATI DRUGIMA MOŽEMO TEK KAD VJERUJEMO SEBI.
Dok god ne vjerujemo sebi, stalno će nam trebati netko drugi tko će potvrditi naše stavove i mišljenja.

4. KAKO GRADITI POVJERENJE?
Evo nekoliko pitanja za roditelje:
a) SJETITE SE KAKO SU VAŠI RODITELJI GRADILI POVJERENJE U OBITELJI?
b) ŠTO BISTE ŽELJELI OD NJIH PREUZETI, A ŠTO NI U KOM SLUČAJU NE ŽELITE ČINITI KAO ONI?
c) NAVEDITE NEKOLIKO SITUACIJA U KOJIMA SE POVJERENJE U VAŠOJ OBITELJI NAJLAKŠE GUBI?
d) KAKO SE TADA OSJEĆATE?
e) KAKO SE U VAŠOJ OBITELJI GRADI POVJERENJE?
f) NAVEDITE NEKOLIKO NAČINA – MEĐUSOBNO IH, U KRUGU OBITELJI, PROKOMENTIRAJTE?

4.1. POVJERENJE SE GRADI:
- pažljivošću i obazrivošću u komunikaciji s djecom
- održavanjem obećanja
- prihvaćanjem djeteta onakvim kakvo je
- slušanjem
- poštenjem
- izražavanjem brige, topline, ljubavi
- priznavanjem pogrešaka
- ispravljanjem pogrešaka
- davanjem mogućnosti da se pogreške isprave
- razumijevanjem.

4.2. POVJERENJE SE UNIŠTAVA:
- neprihvaćanjem djeteta onakvim kakvo je
- okrivljavanjem
- kritikom
- prosuđivanjem i vrednovanjem
- napadima
- odbijanjem
- nepoštenjem
- ismijavanjem
- stalnim ispitivanjem
- prodikama
- stalnim dijeljenjem savjeta.

5. OBITELJSKI PONOS
Zajednički osjećaj radosti i vrijednosti koji dijete i svi članovi obitelji dijele, zbog same činjenice da su oni članovi iste obitelji, održava se kroz obiteljski ponos.
Da bi se ti osjećali razvili, potrebno je najprije da roditelji uvažavajući sebe i svoje dijete, uče svoje dijete samouvažavanju i pomažu mu razviti osjećaj osobnog ponosa.
To samouvažavanje, osobni ponos i međusobno uvažavanje stvarat će okružje u kojem se generira obiteljski ponos. Razvija se osjećaj zajedništva, tzv. „MI“ osjećaj.
Kasnije u djetetov život ulaze i drugi ljudi i druga djeca, prijatelji iz vrtića, znanci. Svi oni prolaze kroz život, zadržavaju se duže ili kraće, ali samo obitelj ostaje.

6. OBITELJ I MORAL
„Moralna osoba je jedinstvo sudbine i biografije.“

O pojmu DOBRO ODGOJENO DIJETE ne moraju se svi složiti, ali kod svih roditelja prisutna je želja da se njihova djeca razviju u poštene, odgovorne osobe koje će znati donositi ispravne odluke.
Želja im je da djeca iz zajedničke baštine života izaberu vrijednost koje će ih smiriti glede prošlosti, osmisliti im sadašnjost i otkriti im nadu za budućnost.
Na mogućnost dobrog, poštenog življenja ukazivali su već učitelji religije (Buda, Konfucije, Mojsije, Isus, Muhamed) i filozofija etike, ali recepta za odgoj moralnog, etičnog čovjeka nema.
Standardi dobrog i zlog, lijepog i ružnog, moralnog i nemoralnog promjenjivi su kroz razdoblja i generacije, a razlikuju se i među osobama iste generacije.
Potaknuti POTREBOM ZA PRIPADANJEM, najviše učimo od ljudi koje poštujemo-priznajemo i koji nas poštuju-priznaju te do kojih nam je stalo.
Da bismo pomogli svojoj djeci djelotvorno kontrolirati svoj život, ostvariti iskrene odnose s drugim ljudima, razviti pozitivne moralne vrijednosti i oduprijeti se negativnim vanjskim utjecajima i iskušenjima, moramo se znati koristiti slijedećim jednostavnim postupcima:

a) ČINITI STVARI PREMA NJIMA
b) ČINITI STVARI S NJIMA
c) DOPUŠTATI IM DA BUDU SAMOSTALNI I DA RADE SAMI.

Djeca ništa ne nauče kad se stvari rade prema njima, a vrlo malo kad se rade za njih.
Djeca mnogo nauče od odraslih koji rade stvari s njima i ohrabruju ih da rade sami.

5. DOSTOJANSTVO
Svaki roditelj voli svoje dijete, ali unatoč ljubavi, svatko ne uspijeva razviti i očuvati odnose koji bi omogućili djetetu da se razvija na najpovoljniji način.
Jedna od najvažnijih značajki dobrih odnosa jest uvažavanje RAVNOPRAVNOG DOSTOJANSTVA, tj. ravnopravnost i dostojanstvo, uzajamno priznavanje, uvažavanje vlastitih i tuđih potreba.
Kada je neugoda, nezadovoljstvo ili čak patnja zbog nezadovoljenih potreba suviše velika, djeca se počinju neprimjereno ponašati.
Tada, kad se djeca počnu zalagati za vlastite potrebe, makar i neprimjereno, roditelji najčešće pokušavaju suzbiti neželjeno i neprimjereno ponašanje.
Pritom ne razmišljaju o razlozima javljanja takvog ponašanja. To vodi u:
- povećanje intenziteta i učestalosti dječje patnje
- dijete je sve češće nezadovoljno
- ne uči uvažavati svoje potrebe
- ne uči uvažavati potrebe drugih
- nezadovoljno je dijete – nezadovoljan je i roditelj
- pogoršava se odnos između roditelja i djece
- osiromašuje se iskustvo uvažavanja i ravnopravnog dostojanstva u kojem se nastoji uvažavati i vlastite potrebe i potrebe drugih ljudi.

5.1. ŠTO MOŽEMO UČINITI?
- podsjetite se kako neprocjenjivi blago za vas predstavljaju vaša djeca – ponekad znamo misliti samo o svakodnevnim nestašlucima ili neredu
- nemojte zanemarivati veće promjene u ponašanju djeteta – npr. ako živahno dijete postane jako mirno ili prilično mirno dijete postane jako živahno
- nastojte doznati je li promjena kod djeteta posljedica nekog nezadovoljstva i svakako nastojte razumjeti veličinu problema za dijete, iako se vama kao odrasloj osobi to može činiti beznačajno
- najvažnije je da dijete prepozna vaše stvarno zanimanje, da ga razumnijete-pokušajte zajedno s djetetom pronaći rješenja ako neki problem postoji-ako pažljivo slušate bit ćete iznenađeni dječjom mudrošću.

6. POŠTOVANJE U OBITELJI
„Zadovoljenje potreba svih članova u obitelji za međusobnim poštovanjem temelj je kvalitetnog odnosa.“

U Obitelji žive članovi koji su međusobno RAZLIČITI.
Usklađivanje odnosa moguće je i potrebno kroz proces međusobnog poštivanja i uvažavanja različitosti.
Svatko ima nešto POZITIVNO U SEBI.
Očekivati nešto pozitivno od drugih možemo jedino ako ih poštujemo. Izgraditi odnos međusobnog poštovanja nije nimalo jednostavno niti brzo.
Taj se odnos uči, gradi i unapređuje.
Nije dovoljno djeci samo pričati o poštovanju, nego to treba primjerom i pokazati.

Nekoliko malih savjeta:
- UVAŽAVAJTE I POKUŠAJTE RAZUMJETI POTREBE SVOJE DJECE
- UVAŽAVAJTE PRAVA SVOJE DJECE
- UVAŽAVAJTE I PRIHVATITE SVOJE DIJETE ONAKVIM KAKVO JE
- POKAŽITE DA GA POŠTUJETE (VERBALNO, NEVERBALNO, DJELIMA).

Nemojte:
- ZANEMARIVATI POTREBE SVOJE DJECE
- OSPORAVATI I POVRIJEDITI NJIHOVA PRAVA
- USPOREĐIVATI IH S DRUGIMA
- ISMIJAVATI IH
- OMALOVAŽAVATI IH
- KRITIZIRATI IH.
 

                                                                                                                              Pripremio: Zdenko Glasovac