Odgojne mjere u smislu preventive ili korekcije nepoželjnog ponašanja djece, predmet su razmišljanja svih onih koji se bave odgojem (roditelji, odgojitelji / ce, , učitelji / ce,...).
Pri određivanju odgojnih mjera treba svakom djetetu pristupiti OSOBNO.
Neprimjerenom kaznom možemo samo potencirati ili izazvati neprihvatljivo ponašanje djeteta, ali i neadekvatnom nagradom možemo izazvati neželjeni učinak.

Nagrada i kazna trebale bi biti motivacijski čimbenici koji će dijete potaknuti na promjenu lošeg ili na ustrajnost dobrog ponašanja.

U svakodnevnoj praksi to nije jednostavan proces.
Vrlo je važno, što pokazuju i istraživanja i iskustva roditelja i odgojitelja, pohvalu i kaznu odrediti u pravo vrijeme, primjereno dobi djeteta i djelu koje je učinilo, da je dijete razumije i prihvati, što znači da ga ona motivira u pozitivnom smjeru.
Neki roditelji i odgojitelji skloni su kazniti dijete za loša djela, ali i pohvaliti ga za ono što je učinjeno dobro.
Neki kaznu potpuno izbjegavaju u odgoju, a neki loše ponašanje kažnjavaju, a dobro ignoriraju – ne primjećuju niti vrednuju.

ŠTO JE NAJBOLJE I NAJUČINKOVITIJE?
Da bi kvalitetnije odgovorili na ovo pitanje potrebno je bolje objasniti jednu i drugu odgojnu mjeru (pohvalu i kaznu).
Kazne su mjere kojima roditelj-odgojitelj želi utjecati na primjenu neprihvatljivog ponašanja.
Izriče ih u obliku različitih uskraćivanja, zabrana, određivanja nekih poslova, izolacije od obitelji, tjelesnog kažnjavanja.

Ukoliko se roditelj, odgojitelj ili učitelj odluči za odgojnu mjeru kazne, potrebno je imati u vidu:
1. JE LI DIJETE NEŠTO LOŠE UČINILO IZ NEZNANJA – DA LI MU / JOJ JE TO PRVI PUT?
2. MOGUĆNOST OBJAŠNJENJA ZAŠTO JE UČINILO LOŠE DJELO?
3. DA LI JE TO PONAŠANJE DOISTA NEPRIMJERENO ZA NJEGOVU DOB?
4. DA LI JE BAŠ SADA PRAVO VRIJEME ZA KAŽNJAVANJE?
5. KAKVU KAZNU ODREDITI?
6. DA LI SU SLIČNE KAZNE BILE UČINKOVITE KOD TOG DJETETA?
7. KOLIKO DUGO KAZNA TREBA TRAJATI?

Ukoliko dijete nije znalo da nešto ne smije učiniti, djelotvornije će biti ako ga upozorimo zašto nije dobro tako se ponašati ili u kakvu opasnost ga takva djela mogu dovesti.
Kažnjavanjem njegovog neznanja ili prve pogreške razvijat ćemo kod djeteta NESIGURNOST I STRAH OD NOVOG.

Ako se određeno ponašanje jednom kažnjava, a drugi put ignorira, a ponekad i pohvali, DIJETE POSTAJE ZBUNJENO.
Ne zna što se stvarno od njega očekuje. Isti učinak bit će ako jedan roditelj za isto ponašanje kažnjava, a drugi ne reagira ili pohvaljuje.
Ukoliko se roditelj, odgojitelj ili učitelj odluči na kaznu, ona mora biti u pravo vrijeme, što znači NAKON NEPRIHVATLJIVOG UČINJENOG DJELA – PONAŠANJA.
Dijete je tada još u očekivanju reakcije roditelja-odgojitelja-učitelja i kazna može djelovati na ispravljanje njegovog / njezinog ponašanja.

Ako je neka mjera dana zbog preventive, može izazvati kod djeteta, a naročito adolescenata otpor i želju da učine nešto loše (prkos, inat), jer se nisu loše ponašali, a kažnjeni su, po njihovom sudu (mišljenju).

Kazna nikako ne smije vrijeđati djetetovu osobnost jer ponižavanjem u djetetu potičemo stvaranje negativne slike o samome sebi, što je vrlo štetno za njegovo odrastanje.

SVAKA KAZNA MORA DJETETU BITI OBJAŠNJENA.
ZAŠTO JU JE DOBILO I ŠTO SE OD NJEGA / NJE OČEKUJE.

Dijete nikako ne smije misliti da ga roditelji kažnjavaju jer ga ne vole.
Nije dobro kažnjavati dijete prisilom na neki rad, jer na taj način potičemo djetetovu negativnu sliku i stav prema radu.

KAZNA NE SMIJE TRAJATI DUGO JER GUBI SVOJU UČINKOVITOST.

Neučinkovita je PRIJETNJA KAZNOM jer dijete ubrzo shvati da roditelj samo prijeti, a nikako do sada tu prijetnju nisu shvaćali ozbiljno niti su je ostvarili.
Kazna, kakva god bila, u osnovi stvara NEUGODU, što nije kod sve djece poticaj za bolje ponašanje.

POHVALE I NAGRADE su odgojne mjere kojima roditelji-odgojitelji-učitelji dijete potiču na ODREĐENO PONAŠANJE.
Izriču se u obliku VERBALNE PODRŠKE („BRAVO, TO SI DOBRO UČINIO / UČINILA“), u obliku pisane pohvale, u obliku različitih nagrada.
Pohvale i nagrade su učinkoviti motivacijski čimbenici.
Većina stručnjaka kaže da vrijede puno više od kazne, ali mogu izazvati i neželjene efekte:
- ukoliko nisu primjerene djetetu i djelu koje je učinilo
- ukoliko dijete dobiva materijalne nagrade za dobar uspjeh u školi, neće učenje doživjeti kao OSOBNU POTREBU ZA OBRAZOVANJEM, nego kao nešto što se isplati, jer donosi igračku, novac i slično.

Pohvale i nagrade moraju imati značaj podrške roditelja-odgojitelja-učitelja u pozitivnom razvoju djeteta.
Pohvaljivati i nagrađivati dijete treba za UČINJENA djela prema njegovim mogućnostima, a ne prema očekivanjima roditelja-odgojitelja.

Nužno je pratiti RAD, PONAŠANJE, ZALAGANJE DJETETA i motivirati ga za napredak.
Ponekad će to biti POHVALOM, ponekad možda i KAZNOM, ali nikako ne smijemo dijete IGNORIRATI.

Ako ne primjećujemo njegovo / njezino ponašanje, ni dobro ni loše, dijete neće imati osjećaj pripadnosti obitelji ili odgojnoj skupini, te će najvjerojatnije lošim ponašanjem pokušati svratiti pozornost na sebe.

NEŠTO O POZITIVNOJ SNAZI POHVALE U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU

Naučiti kako pohvalom dovesti ljude do uspjeha, ključ je postupanja u svakodnevnim međuljudskim odnosima.
Važno je znati kako:
- iskoristiti živo djelovanje koje pohvala ima na djecu (odrasle)
- uspostaviti kontakt s drugima
- prepoznati pozitivnu povratnu informaciju
- napredovati i iskoristiti svoje mogućnosti na najbolji način.

Temeljna misao, središte svih ljudskih odnosa – osobnih i profesionalnih leži u dobro poznatoj rečenici koja glasi: “ŠTO GOD ŽELITE DA LJUDI ČINE VAMA, ČINITE I VI NJIMA.“
Važno je postati svjestan činjenice da je naša potreba za odobravanjem jednako neophodna kao hrana, voda , zrak.
- Živite od onoga što dobivate. Neka vam život bude ono što dajete.
- Ulažite u sreću drugih. Darežljivo trošite bogatstva što ih nosite u sebi.
- Pronalazite dobro u drugima i pohvaljujte ih.
- Napišite pohvalu. Neka postoji trag vaše pohvale, zbog trajnijeg djelovanja.
- Širite sve dobre vijesti koje čujete o drugima.
- Neka ključ uspješne pohvale bude ključ za uspješno življenje.
Moć pohvale nije moć za upravljanje akcijama drugih ljudi.
To je moć koja se prenosi na druge kako bi ih osposobili za VLASTITI ŽIVOT I AKTIVNOSTI.

Temeljne vrijednosti koje treba imati na umu u radu s djecom su:
- nema vremena kao što je sadašnjost, nema dara kao što je NAŠE VRIJEME
- usredotočite se na „JA MOGU“, a „IQ“ će se već pobrinuti sam za sebe
- igrajte pošteno
- postavite ciljeve i redovito nadgledajte snage svog djeteta zajedno s njim
- učinite svoju pohvalu određenom kako biste postigli najveći učinak
- šaljite poruku djetetu: „VOLIM TE, MA ŠTO SE DOGODILO.“
- Shvatite da prisutnost ili izostanak vašeg ohrabrenja može značiti razliku između TRIJUMFA i TRAGEDIJE.

Svaki roditelj želi dobro svome djetetu. Ono što često nedostaje je znanje i upute kako odgajati DIJETE ZA USPJEH.
Ne postoje recepti – planovi koji bi osigurali našoj djeci uspjeh, ali ima nekoliko jasnih načina koji mogu poboljšati naše izglede za uspjeh.
Nitko ne može predvidjeti s kakvim će se sudbonosnim izazovima susretati naša djeca u životu.
Temelji života ne bi trebali biti prepušteni slučaju:
- vrijeme zacjeljuje većinu tragedija
- loše stvari događaju se zajedno s dobrima
- iza neuspjeha često slijedi uspjeh.

Razdoblje od rođenja do šeste godine period je najbržeg rasta u čovjekovom razvoju.
Ni u jednom drugom razdoblju nećemo izvršiti VEĆI UTJECAJ NA VLASTITU DJECU.
Gotovo sva njihova kasnija iskustva ovisit će o onome što se DOGAĐALO U TOM PERIODU (od rođenja do šeste-sedme godine života).
Svojoj djeci možemo dati svega previše – OSIM SEBE.
Djeca koja se osjećaju voljena, poštovana i ohrabrivana, obično imaju osjećaj veće VLASTITE VRIJEDNOSTI.

Izgrađivanje osjećaja vlastite vrijednosti NAJVAŽNIJE JE ŠTO MOŽEMO POSTIĆI KOD DJETETA.

Ključ za približavanje ljudima je usredotočiti se na njihove jake strane i izgrađivanje na njima.
Svatko može nešto ponuditi, a naša je odgovornost kao roditelja-odgojitelja-učitelja ljude učiniti svjesnijima da je njihov doprinos izuzetno važan.
Uz LJUBAV, POHVALA je najveći dar koji možemo dati svojoj djeci.
Najvrjedniji dar koji možemo dati svojoj obitelji je DOBAR PRIMJER.
Pohvala preobražava TIJELO, UM i DUH, a biti uspješan roditelj znači (i zahtijeva) govorenje dva jezika – JEZIKA ODRASLIH I JEZIKA DJECE.

Što smo kao roditelji bliže svojoj djeci, TO SU ONI DALJE OD NEVOLJA.
Potrebno je, iako nam svima nije svojstveno, razvijati SPOSOBNOST USREDOTOČITI SE NA ONO POZITIVNO U OVOM SVIJETU.
Mudri roditelji, odgojitelji i učitelji prenose ODGOVORNOST, a zatim hvale POSTIGNUĆA.

Djeci nije potrebno savršenstvo.
Djeca nas trebaju da idemo ispred njih – krčimo put, obilježavamo granice i usmjeravamo njihovo napredovanje.
Ona računaju na nas da priznamo njihove mogućnosti i razvijamo ih.
Svi smo mi, u stvarnosti, na istoj strani. Kad naša djeca uspiju i mi smo svojevrsni pobjednici – uspješni ljudi (roditelji).

KRAJNJI JE CILJ RAZVITI OSOBU KOJA VIŠE NE OVISI SAMO O MIŠLJENJU DRUGIH, NEGO KOJA MOŽE POSTAVITI VLASTITE IDEALE I TEŽITI (RADITI) NA NJIHOVOM OSTVARENJU.

Međuljudske veze u obitelji, njihov razvoj, najvažnija su ulaganja u život svakog čovjeka.
Naši odnosi, ispunjeni ljubavlju i međuljudskim vezama, hrane naš duh i daju smisao životu.
Pohvala u svemu tome ima značajno mjesto. Stoga ona treba biti i DJELO, a ne samo RIJEČI.

                                                                                                                            Pripremio: Zdenko Glasovac