U procesu odrastanja neke stvari su neizbježne, a jedna od njih je – SUKOB.
Prije ili kasnije, najčešće oko druge godine života, iz djetetovih usta čut ćemo riječ „NE“.
Ovo znači da je naše dijete upravo izašlo iz doba ranog djetinjstva i ušlo u prvu fazu pobune.

Poznato je da se djeca bune kroz tri razvojne faze:
a) S DVIJE GODINE
b) S PET GODINA i u
c) PUBERTETU.

U nastojanju da zaštite svoju osobnost i nezavisnost, udaljavaju se FIZIČKI i EMOCIONALNO od svojih bližnjih koji im pružaju pažnju.
Iako je nekim roditeljima ovo teško razdoblje (s dvije godine), jer se prvi put susreću s djetetovim neslaganjem, otporom, neposluhom i neprihvaćanjem odraslog autoriteta, važno je naglasiti da su sva ova PONAŠANJA znak da se dijete ZDRAVO EMOCIONALNO I PSIHIČKI RAZVIJA i da izgrađuje svoj IDENTITET te im se zapravo mogu veseliti.
Dvogodišnja djeca bune se protiv svojim majki i pokazuju „JA MOGU BITI BEZ TEBE“.
U petoj godini djeca se bune protiv mame i tate pokazujući „JA MOGU BITI BEZ VAS OBOJE.“

KADA DIJETE GOVORI „NE“
„NE“ je vježba za osjećaj moći i individualnosti. No, ako dijete stalno govori NE, to može postati umarajuće i za vas i za dijete, pa može pomoći usmjerenosti ka pozitivnom:

a) nagradite ponašanja koja želite ohrabriti. Ne trebate pretjerivati s pohvalama, ali ponudite „HVALA TI“ ili neki drugi oblik prijateljske pažnje;
b) Kad god je moguće ignorirajte ponašanja koja želite obeshrabriti (ako vaš dvogodišnjak kaže riječ koja je nepoželjna, uskratite pažnju koju dijete privlači).
c) Obraćajte se na pozitivan način:“Molim te skloni lutke odavde“ bolje je nego „Nisi maknula lutke“ ili „Smjesta pospremi lutke“
d) Budite oprezni da ne date izbore koje niste spremni poštovati. „Dolaziš li na kupanje?“ pozivate dijete da kaže „NE“. Pokušajte radije s : „Dođi na kupanje.“
e) Birajte riječi „UČINI“, umjesto „NE ČINI“. „MOLIM TE, HODAJ“ je jasna i pozitivna uputa, dok „NE TRČI!“ samo govori djetetu što ne smije činiti, a ne govori što smije.
f) Budite jasni i pošteni. Ako kažete „KAD SE OKUPAŠ, PROČITAT ĆU TI PRIČU“, ustrajte u izrečenom. Ako kažete svom djetetu „AKO TO UČINIŠ PONOVO, JA ĆU ...“ zatvorili ste sve mogućnosti za pregovaranje i trebat ćete izgurati do kraja ako dijete bude neposlušno.

Učinite da vas dijete čuje bez vikanja:
Ako vas dijete ignorira ili ne čuje vaše upute:
- idite tamo gdje je dijete – ne zovite ga s udaljenosti
- provjerite je li dijete potpuno zaokupljeno nečim što čini- bolje je pričekati minutu i onda imati njegovu potpunu pažnju
- spustite se na visinu djeteta i uspostavite kontakt očima
- zahtijevajte ili tražite samo jednu stvar od djeteta istodobno te dajte objašnjenje kao npr. „Molim te završi to sada, vrijeme je da krenemo.“
- Govorite jasno –nazovite dijete imenom. Nastojte govoriti smireno, uljudno se koristeći riječima „Molim te“.
- Očekujte da ćete se ponavljati i da vas možda neće poslušati od prve.

Kako djetetov bijes učiniti neopasnim?
Ponašanja koja izazivaju srdžbu variraju, ali će dijete vjerojatno svaki put reagirati slično. Može primjerice:
- divlje juriti po sobi i vrištati
- leći na pod, previjajući se i udarajući
- vrištati dok ne promukne ili ne povraća
- poplaviti u licu jer je ostalo bez zraka i na trenutak ne može ponovno udahnuti.

Zadržavanje zraka uslijed bijesa je roditeljima obično vrlo uznemiravajuće za gledati i proživljavati.

Ne paničarite: refleksi tijela će pritisnuti zrak natrag u plića vašeg djeteta puno prije nego nastupi opasnost.

Pokušajte biti tolerantni oko nekih svakodnevnih stvari.
Razmislite o tome koliko i kada govorimo djetetu „NE“. Koristite „NE“ kad vam je zaista važno, jer će ga tada dijete puno ozbiljnije shvatiti, nego ako to stalno govorite.
Djetetu dajte IZBOR.
Izbori olakšavaju djetetu SURADNJU, npr. „Prvo zubi ili prvo pidžama?“

Izbjegavajte raspravljanje, psovanje ili prigovaranje. Ne dopustite da se dijete osjeća nagrađeno ili kažnjeno zbog toga što je bijesno.
Cilj je da uvidi da to ne mijenja ništa i da je srdžba emocija kao i svaka druga.

Kada razgovaramo o SOCIJALIZACIJI DJETETA, važno je znati da cijeli proces brzine odrastanja više ovisi o djetetu, nego o roditeljima.
Možete uživati u samostalnosti vašeg djeteta, ako ste ga prethodno dovoljno ohrabrili da bude neovisno.
Roditelji koji su prošli kroz razdoblje pobune i omogućili djeci OTVORENO IZRAŽAVANJE EMOCIJA (pa i ljutnje na roditelje i odbijanje poslušnosti), postali su puno sigurniji i opušteniji u odnosu na djecu, kao što su i ova djeca razvila više samopouzdanja i bolju sliku o sebi.

Roditelji koji pokušavaju „SLAMATI“ djetetov otpor i prisiljavati ga da bude „POSLUŠNO“, naići će na sve više djetetovog otpora i protesta, ako ne otvorenog, onda prikrivenog i odgođenog.

Ako dopustimo djetetu njegove izbore (u razmjerima u kojima je za to zrelo), nailazimo na manje otpore i s vremenom više suradnje i međusobnog poštovanja.
Zvuči paradoksalno, ali je istinito.
U svakoj fazi pobune, u nastojanju da utvrde svoj identitet nezavisno od roditelja, djeca iskušavaju razne načine da kažu „JA MOGU BITI JA“.
Iako sva razdoblja pobune mogu biti naporna i za roditelje i za djecu, tek se u trećem razdoblju (pubertet) vide plodovi njihova truda.
No, kako postupiti i gdje postaviti vlastitu granicu?
Dvogodišnje dijete ne može donijeti odluku o tome kada će ići na spavanje. Zato ga treba pitati: „Želiš li ići u krevet ili ne?“ Može ga se pitati: „Želiš li ići sada u krevet u zelenoj ili u plavoj pidžami?“

Kako postupati s malo starijom djecom?
Kako djeca postaju starija, potrebno im je povećavati odgovornost i mogućnosti donošenja odluka, pa se petogodišnjaku može reći: „Ovdje je tvoja odjeća za vrtić, a ovdje odjeća za igru- izaberi nešto od odjeće za vrtić.“

Tako djeca od malih nogu i iz prvih faza pobune znaju da roditelji brinu za njih, da uvažavaju njihovo mišljenje i da su važni svojim roditeljima.
Slobodno mogu izražavati svoje emocije, griješiti, sazrijevati na osnovi tih pogrešaka i poduzimati potrebne korake da postanu ODGOVORNI, SNALAŽLJIVI, PRILAGODLJIVI LJUDI, koji će se ponašati kako je za njih najbolje, koji će stajati iza svojih odluka i tražiti svoja prava, a poštivati prava drugih.
Tako on zaista RAZVIJAJU SVOJU OSOBNOST.

U kasnim tinejdžerskim i ranim adolescentskim godinama djeca snažne volje obično su mnogo lakša svojim roditeljima od poslušne djece.
Poslušnu djecu mnogo je lakše voditi dok su mala jer slušaju na zadovoljstvo odraslih.
Oni se isto tako lako vode i u svojim tinejdžerskim godinama jer još traže dvije iste stvari: ODOBRAVANJE I DA UDOVOLJE, samo ne više roditeljima, nego prijateljima.

Djeca snažne volje nikada se ne daju voditi ni od koga, ni od roditelja niti od prijatelja, što je vrlo važno kad se susretnu s izazovima odraslog svijeta.
Stoga, ako pustite svoju djecu da dok su mala izraze sebe na način MALIH POBUNA, IZBORA, odluka koje nisu opasne po život, nisu nemoralne niti nezdrave, kad dođu u treću fazu pobune, tj. adolescenciju, imat će temelj na kojemu će izgraditi svoj IDENTITET te će lakše i bezbolnije proći pobunu u pubertetu.

 

Pripremio: Zdenko Glasovac