Svako dijete treba: ...
„ radi potpunog i skladnog razvoja svoje osobnosti, rasti u obiteljskoj sredini, u ozračju sreće, ljubavi i razumijevanja.“

                                                      Konvencija o pravima djeteta

U konvenciji se dalje navodi: „ U svim akcijama koje u svezi s djecom poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, interes djeteta mora biti na prvom mjestu.“
„Dijete kojem je privremeno ili trajno uskraćena roditeljska sredina ili koje, zbog svoje dobrobiti, ne može u njoj ostati, ima pravo na posebnu zaštitu i pomoć države. Države će, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, osigurati zamjensku skrb za takvo dijete. Takva zaštita može uključivati smještaj kod udomitelja..., posvojenje ili , ako je neophodno, smještaj u odgovarajuću instituciju za skrb o djeci.“

...bliskost i ljubav
„Svako dijete treba bliske, tople odrasle koji o njemu / njoj skrbe i s kojima razvija zdravi odnos privrženosti, ljubavi i povjerenja.“

Briga, pažnja, nježnost, dodir, fizička blizina, stalni, nepromjenjivi kontakti, te brižno odgovaranje na specifične, individualne potrebe djeteta, temelji su za razvijanje zdravog odnosa privrženosti i zdravog emocionalnog razvoja djeteta.
Sva djeca, bez obzira na oblik smještaja u kojem borave, moraju dobivati individualnu pažnju i skrb svojih skrbnika.
Dijete koje uz sebe nema bar jednu takvu osobu, pod rizikom je da razvije OZBILJNE POREMEĆAJE PRIVRŽENOSTI.
Tako je poznato da npr. djeca koja žive u institucijama, često pokazuju veliko povjerenje i znakove nježnosti prema potpuno nepoznatim osobama (NEDISKRIMINATIVNA PRIVRŽENOST).

Ova djeca nisu razvila iznimno važne mehanizme samozaštite od nepoznatih i potencijalno opasnih osoba. Zbog toga djeca koja su odrasla u domu mogu postati pogodne žrtve za zlostavljače.
Djeca koja nisu imala toplu, brižnu individualnu skrb, mogu razviti i veliki strah od bliskosti, te i u budućnosti imati vrlo slabe kapacitete za ostvarivanje dubljih emocionalnih odnosa i za uključivanje u društvo.

Djeca koja su izdvojena iz vlastitih obitelji, te koja ne doživljavaju individualnu pažnju i bliskost i nisu savladala vještine prepoznavanja i kontroliranja emocija, mogu često biti hiperaktivna ili depresivna, pretjerano povučena, apatična, sklona otuđivanju, imati teškoće koncentracije, ili razviti impulzivnost, agresivnost, nekontrolirane izljeve gnjeva, a mogu razviti i različite rituale samo-tješenja ili samo-ozljeđivanja.

Svako dijete u svom životu treba bliskog skrbnika koji pruža utjehu, toplinu, nježnost, kome vjeruje i tko ga / ju bezuvjetno voli.
Jedino će se tada osjećati vrijedno, željeno i voljeno i stvoriti kapacitete za uspješan život.

... poticaj za razvoj
„Svako dijete treba brojne i raznolike poticaje koji će omogućiti njegov / njezin zdravi razvoj.“

Za pravilan i zdrav fizički, spoznajni, emocionalni i psihički razvoj, djetetu je neophodno bogatstvo i raznolikost sadržaja iz okoline. Brojni poticaji, raznolikost situacija, oblika, boja, okusa, tekstura, zvukova, omogućuju djetetu učenje i formiranje slike o svijetu koji ga okružuje.
Dijete uči iz vlastitih postupaka i pogrešaka, na temelju vlastitog aktivnog djelovanja uči se odgovornosti i samostalnosti, razvija svoje kapacitete i izgrađuje sustav vrijednosti i vlastiti identitet.

Okruženje siromašno takvim poticajima (kao što je to često sa institucionalnim smještajem), možemo imati iznimno negativan utjecaj na razvoj motoričkih vještina, intelektualnih kapaciteta i socijalnih vještina djeteta. Duboke i dugotrajne posljedice ovakvih nedostataka odrazit će se na individualni razvoj djeteta, ali i na njegovo / njezino snalaženje pred zahtjevima svakodnevnog društvenog života.

Svako dijete treba vlastitim iskustvom doživjeti brojne različite situacije i sadržaje koji predstavljaju neprocjenjive prilike za učenje i razvoj.
Odrasli su tu da omoguće takve prilike, koje se na bliskoj i individualnoj razini najpogodnije pružaju upravo u obiteljskom okruženju.

...sigurnost i stabilnost
„Svako dijete treba stabilno okruženje i stalne brižne odrasle kako bi se osjećalo sigurno i zaštićeno.“

Okolina koja osigurava djetetu stalnost i nazočnost bar jedne odrasle osobe i roditelj / skrbnik koji zadovoljava djetetovu potrebu za toplim fizičkim kontaktom i pruža mu osjećaj ugode i nježnosti, šalje poruku da je dijete sigurno.
Okruženje u kojemu nema individualne skrbi za dijete, poput institucionalnog, ne predstavlja djelotvornu podršku maloj djeci koja su izdvojena iz svojih obitelji.
Administrativne procedure, stjecanje pravnog statusa i sl., obično su od vrlo malog značaja djeci, čije su potrebe puno kompleksnije. U takvom okruženju dijete je često ostavljeno samo, bez utjehe i podrške odrasle osobe, njegove / njezine individualne potrebe su zanemarene, budući da institucija ima vlastiti ritam, pravila i procedure koje su najčešće stavljene ispred potreba pojedinog djeteta.
U institucionalnom smještaju dijete često živi i u riziku od zlostavljanja, što dodatno pojačava osjećaje nesigurnosti i straha.

„Djeca u institucijama u kojima borave – od dječjih domova do maloljetničkih zatvora – su izuzetno ranjiva.
Ranjiva su stoga što su izolirana od društva u svom „zatvorenom“ okruženju. A što je to okruženje zatvorenije, to je rizik od nasilja veći, a šanse da se o njemu sazna manje.“

Osim toga , svako premještanje djeteta i promjena okoline i ljudi koji bi o djetetu trebali brinuti, izaziva dodatni šok i neizvjesnost, koji imaju snažan utjecaj na emocionalno i psihičko stanje djeteta, te time i njegovo / njezino zdravlje, ponašanje i cjelokupni razvoj.

Djeca koja su doživjela zlostavljanje ili zanemarivanje / promjene i / ili gubitak skrbnika, stres izdvajanjem iz vlastitih obitelji, imaju povećanu potrebu za stalnošću, sigurnošću i emocionalnom stabilnošću.
Svi napori trebaju biti usmjereni upravo na što hitnije uspostavljanje stalnog smještaja za dijete, za čiji je zdrav razvoj ključan opipljiv kontinuitet u odnosima s obitelji i prijateljima.

...druženje s vršnjacima i drugim odraslima
„Svako dijete treba pozitivne modele identifikacije i široku mrežu podrške.“

Još kao dijete čovjek uči o brojnim društvenim ulogama koje će mu / joj omogućiti uključivanje u život i društvo.
Uči socijalne vještine i stvara mrežu osoba od kojih će dobiti podršku i pomoć i s kojima će izgrađivati različite vrste odnosa.

Tako ne samo da uči o tome što znači biti roditelj, bračni drug i sl., već uči i različite druge društvene uloge, kao što su npr. uloge susjeda, žene, muškarca, kupca, sudionika u prometu,...
Uz učenje o tome kako se pojedinac ponaša u određenoj ulozi, dijete razvija i pripadajuće vrijednosti i stavove vezane uz život određene društvene sredine. Ovo upravo predstavlja temelje za djelotvorno i kvalitetno uključivanje i sudjelovanje djeteta u životu njegove / njezine lokalne zajednice i u društvu u cjelini.
Djeca koja odrastaju u okruženju sa ograničenim socijalnim kontaktima, stječu i vrlo ograničena iskustva. Tako npr. dijete koje odrasta u institucionalnom smještaju, usvaja institucionalne obrasce ponašanja, pa savršeno usvaja rituale i pravila institucije u kojoj živi, ali su mu / joj potpuno nepoznati običaji, ponašanja i pravila svakodnevnog života, koja npr. usvaja dijete koje živi u obitelji. Zbog toga se mnogi mladi koji izlaze iz institucija mogu iznimno teško snalaziti u vanjskom svijetu kada s punoljetnošću napuste domski smještaj.

Djeca se identificiraju s okruženjem u kojem žive. Dijete u obitelji usvojit će modele svojih roditelja / skrbnika, obiteljske vrijednosti i stavove, družit će se i ostvarivati odnose s vršnjacima iz šire obitelji i susjedstva, dok će dijete u instituciji vjerojatnije usvojiti institucijske modele ponašanja, odnose i vrijednosti, te može sebe doživljavati kroz svoje institucijsko iskustvo i zbog toga se osjećati drugačijim od vršnjaka u npr. školskom okruženju.

Za uspješno i produktivno uključivanje mlade osobe u život društvene zajednice ona treba osobe od kojih će naučiti pozitivne i djelotvorne oblike ponašanja i socijalne vještine za snalaženje u svakodnevnim životnim situacijama.
Treba oko sebe kvalitetnu i čvrstu mrežu podrške koja će mu / joj omogućiti sigurno odrastanje.

...ohrabrenje, uvažavanje
„Svako dijete treba vjerovati da je vrijedno ljudsko biće i treba resurse za izgradnju vlastitog identiteta...“

Slika o sebi i razina samopouzdanja imaju ogroman utjecaj na uspjeh u većini životnih područja.
Izgradnja samopouzdanja i pozitivne slike o sebi u izravnoj su vezi sa prihvaćanjem koje dijete doživljava iz svoje okoline. Dijete koje od svojih primarnih skrbnika doživljava bezuvjetno prihvaćanje i ljubav, osjeća se važnim i vrijednim dijelom obiteljske zajednice, raste u stabilnom, sigurnom i poticajnom okruženju, razvit će i višu razinu samopouzdanja.

Institucionalno okruženje najčešće, kako je ranije navedeno, potrebe institucije stavlja ispred potreba pojedinog djeteta. Takvo okruženje daje i vrlo ograničene mogućnosti za razvijanje individualnosti, osobnosti i pozitivnog identiteta. Tako djecu u institucionalnoj skrbi karakterizira:
• značajno lošija slika o sebi i razina samopoštovanja od djece koja rastu u obiteljskom okruženju
• osjećaj da su napuštena i nevoljena
• osjećaj manje vrijednosti u odnosu na vršnjake.

Da bi dijete razvilo razinu samopouzdanja potrebnu za ostvarivanje punine svojih potencijala, potrebno mu / joj je da od primarnih odraslih u svojoj najbližoj okolini, od najranijeg djetinjstva dobiva pozitivna potkrepljenja, poruke prihvaćanja i bezuvjetne ljubavi.
Ovo se najdjelotvornije ostvaruje upravo u obiteljskom okruženju.

...povezanost sa biološkom obitelji
„Svako dijete treba osjećaj pripadanja vlastitoj obitelji, bilo da u njoj živi ili je od nje razdvojeno...“

Dijete gleda na život kroz prizmu obiteljskog života i obitelj mu je ogledalo života.
Zajednički život, zajednički interesi, zajedničke radosti i problemi, ljubav roditelja prema djeci i djece prema roditeljima, čvrsto ih međusobno povezuje i stvara posebne mogućnosti međusobnog djelovanja.
Bez obzira u kakvim se okolnostima nađu obitelji djece, oni su njihove obitelji zauvijek.
Čak i kada su djeca izdvojena iz obitelji zbog zlostavljanja ili zanemarivanja, ona ostaju emocionalno vezana za svoje roditelje.
Oni o njima misle, brinu o tome kako su i strahuju od toga da možda više nikada neće biti zajedno s njima.

Kroz kontinuirani odnos sa biološkom obitelji, ova povezanost djetetu, koje živi u izvan obiteljskoj skrbi, omogućuje da razvije trajne odnose koje možda ne bi bilo u stanju na drugi način razviti kroz život u izvan obiteljskim oblicima skrbi.
Dijete koje ne živi u vlastitoj obitelji često doživljava BROJNA RAZDVAJANJA I GUBITKE, bilo zbog promjene smještaja ili izmjena socijalnih radnika.

Ne samo da veze sa biološkom obitelji omogućuju djetetu da razvije trajni pozitivni odnos privrženosti i dobije podršku koja proizlazi iz tog odnosa, već, dozvoljavajući djetetu da sačuva te spone, pomaže mu / joj da nauči kako razviti i zadržati buduće dugoročne odnose.

Biološka obitelj može biti resurs za izdvojeno dijete tijekom cijelog njegovog / njezinog života. Članovi obitelji možda neće biti u stanju odgajati dijete, ali mogu biti značajni odraslome u kojeg će dijete izrasti.

Veza sa originalnom obitelji pruža djeci osjećaj obiteljske povijesti i identiteta pomoću kojih mogu upravljati ovom psihosocijalnom fazom izgradnje identiteta, nasuprot zbrci oko uloga.
Kontakt sa obitelji, također omogućuje djetetu razvijanje i održavanje točne slike o njegovoj / njezinoj biološkoj obitelji. Važno je imati kontinuitet vlastite prošlosti kako bismo olakšali vlastitu budućnost.
Poznavanje vlastite prošlosti ključno je za pokretanje unaprijed u životnom ciklusu.

BEBA bez roditelja – najtužnija priča...
„Posljedice uskraćene roditeljske skrbi za najmlađe, danas se smatraju jednakima posljedicama grubog nasilja prema malom djetetu.“

Za zdravi i pravilan razvoj bebe trebaju puno više od same hrane, čistih pelena, spavanja i par igračaka za igru.
Istraživanja nam pokazuju da se bebe obogaćuju na odnosima koje imaju sa roditeljima ili bliskim primarnim skrbnicima, te da su ti odnosi potpora izgradnje zdravog razvoja čovjeka.
Drugim riječima, topao, brižan, pozitivan odnos sa najmanje jednom odraslom osobom, predstavlja temelj za zdrav razvoj i učenje.
Isto je toliko važno da bebe igraju aktivnu ulogu u tim odnosima od samog početka.

Istraživanja nadalje potvrđuju da su za razvoj mozga presudni jednako i „PRIRODA“ i „ODGOJ“,
Kvaliteta njege, ishrane, stimulacije i iskustva koje beba ima, utječu na splet živčanih putanja u mozgu, koji za uzvrat utječu na rani razvoj i učenje.

Dakle, bebe u svom razvoju trebaju:
• DA IH ČUVA POZNATI NJEGOVATELJ KOJI IH ZNA I SA KIME SE OSJEĆAJU UGODNO
• TOPAO, UTJEŠAN FIZIČKI KONTAKT
• ŠANSE DA KOMUNICIRAJU SA SVOJOM OKOLINOM
• PRILIKE DA UČE PUTEM IGRANJA IGARA I OPONAŠANJA DRUGIH.

Bebe i najmlađa djeca koja su razdvojena od svojih roditelja i ne žive sa drugim brižnim skrbnicima u obiteljskom, već u institucionalnom okruženju, u opasnosti su da razviju POREMEĆAJE U EMOCIONALNOM I SOCIJALNOM RAZVOJU, da zaostanu u senzomotornom, kognitivnom, te osobito u govornom razvoju i da pretrpe znatne, po nekima i nepopravljive štete u razvoju živčanog sustava.
U ovoj najranijoj dobi najznačajnije je formiranje i ustaljivanje anatomskih struktura mozga koje upravljaju osobinama ličnosti, procesima učenja i nošenja sa stresom i emocijama. Ukoliko se ne koriste, ove strukture jednostavno odumiru (atrofiraju).

Iscjeljujuća moć obitelji
Brižna njega djeluje nevjerojatno iscjeljujuće na većinu djece, uz koju se ona zapanjujuće brzo oporavljaju.

Postojanje barem jedne odrasle osobe koja je posvećena djetetu i koja je spremna prihvatiti i uvažavati dijete kroz duži vremenski period, ključno je u pomaganju djetetu da prevlada stres i traume uzrokovane zlostavljanjem i zanemarivanjem.
Razdvojenost tijekom prve godine života, a posebno tijekom prvih 6 mjeseci, ukoliko je nakon toga popraćeno kvalitetnom skrbi, ne mora imati štetne posljedice za socijalno ili emocionalno funkcioniranje.
Razdvajanja koja se dogode između 6 mjeseci i otprilike 3 godine starosti, posebno ako su izazvana obiteljskim neslaganjima i poremećajima, vjerojatno će
za posljedicu imati naknadne emocionalne smetnje.

Djeci se često najviše može pomoći na način da im se osigura predvidivost, brižnost, toplina i podrška kako bi se osjećala sigurno, ugodno i voljeno.
Za djecu nije predviđeno da žive u institucijama, već u obiteljima, a velikom broju djece život u obitelji nakon izlaska iz institucije omogućuje priliku da se oporave od boli iz prošlosti.
Iako period neposredno nakon smještaja djeteta može biti vrlo zahtjevan za obitelj, ono što roditelji i stručnjaci koji su im pomagali smatraju posebno vrijednim, upravo je svjedočenje tome kako njihovo dijete raste i oporavlja se.

Odabrao i pripremio: Zdenko Glasovac