U društvu odraslih dijete usvaja GOVOR, RAZNA ZNANJA, RAZVIJA RAZLIČITE SPOSOBNOSTI, UČI SOCIJALNA PONAŠANJAI SAZRIJEVA EMOCIONALNO.

Družeći se s djecom, odrasli ih bolje upoznaju i razumiju. U tom procesu zajedničkog druženja stvaraju se temelji za izgrađivanje međusobnog POVJERENJA i RAZUMIJEVANJA, tako potrebnog djeci i odraslima.

* Djeci su prijeko potrebni roditelji jer ne mogu sami zadovoljiti vlastite potrebe niti mogu preuzeti odgovornost za vlastito odrastanje. Družeći se s drugima dijete uči voljeti, surađivati, razvijati sliku o sebi i pripremati se za život u zajednici.

* Odrasli pružaju djeci njegu i sigurnost koji čine njihovo odrastanje sretnim i uspješnim. U tom procesu zajedničkog učenja i odrastanja koji uključuje primanje i davanje, djeca i odrasli se dopunjuju pa zato i čine jednu dinamičnu, NEDJELJIVU CJELINU.

* Svako dijete ima potrebu živjeti u sredini u kojoj će se osjećati sigurno i zaštićeno. Pri tome se ne misli na sigurnost od opasnosti i fizičkih ozljeda, već je riječ o potrebi da živi u emocionalno stabilnoj klimi. Zato samo u sredini u kojoj se dijete osjeća sigurno i prihvaćeno od drugih osoba, u kojoj vladaju skladni odnosi, između odraslih postoje pretpostavke da će se dijete razviti u emocionalno stabilnu i zadovoljnu ličnost.

Hladna i bezosjećajna sredina u kojoj dijete ne može uspostaviti emocionalne odnose s odraslima, ugrožava njegov razvoj jer izaziva emocionalno i psihičko te socijalno i fizičko zaostajanje.

1. Može li previše ljubavi razmaziti dijete?

Ljubav ne može razmaziti dijete, ali loši postupci odraslih mogu. Ljubav se ne izražava poklonima niti pretjeranim pohvalama.

Potrebno je razlučiti djetetove potrebe od njegovih često nerazumnih želja. Nježan dodir po kosi, smiješak ohrabrenja, spremnost na razgovor –samo su neki od znakova po kojima dijete može zaključiti da je voljeno.

Dijete ima neizmjernu potrebu za kretanjem i istraživanjem svijeta oko sebe. Da bi se normalno razvijalo, dijete mora vježbati i usavršavati svoje sposobnosti.
Ono ne može naučiti hodati sjedeći na stolici i gledajući druge kako hodaju.
Djetetu treba dati priliku da jača noge; da puže i da se penje-samo na taj način razvija cjelokupnu motoriku.
Ako dijete u tim nastojanjima sprječavamo ono će kasnije prohodati te će biti nesigurno i manje spretno.
Djetetu ne možemo predmete i pojave u okolini samo opisivati, da bi uočilo njihova svojstva, različitost i primjenu.

Ono ih treba osjetiti, mirisati, isprobati, rastaviti i sastaviti, jer ga upravo takvi doživljaji potiču na razmišljanje i zaključivanje, što je i osnova intelektualnog razvoja.

Već od najranije dobi, dijete uči da svojim ponašanjem može djelovati na svijet oko sebe te da ga može mijenjati. Plačem upozorava okolinu da mu je nešto potrebno te željeni predmet pokazuje rukom.

Ako dijete odraste s osjećajem vjere u vlastite sposobnosti sa stavom „JA TO MOGU!“, onda u životu nosi golemi kapital koji se ogleda u njegovom SAMOPOUZDANJU, SIGURNOSTI I SAMOSTALNOSTI.

Djeca koja su od najranije dobi smještena u različite institucije ili su odrasla u odgojno zapuštenim obiteljima, stagniraju u intelektualnom razvoju; usporeno im se razvija govor, kasnije prohodaju te zaostaju u razvoju cjelokupne motorike.

Takve sredine ne pružaju djetetu uvjete za normalno odrastanje jer ne postoji mogućnost uspostavljanja dubljih i trajnijih kontakata sa bliskim osobama te im nedostaje ljubavi i prihvaćanja.

2. Razumjeti dječju igru

Dijete osjeća kada roditelji i drugi odrasli shvaćaju njegovu ozbiljnu igru. Ignoriranje igre od strane odraslih, dijete tjera da se zatvara u vlastiti svijet NESHVAĆENO i NEPRIHVAĆENO od okoline.
Predškolsko dijete treba pustiti da se igra koliko ono želi i ne požurivati ga da završi igru.

Školskom djetetu treba zajedničkim planiranjem dnevnih obveza omogućiti da, osim učenja, nađe vremena i za igru.
Igru ne treba prekidati nepotrebnim intervencijama jer to djeci narušava koncepciju igre i koncentraciju.

Zato je dobro da odrasli, ukoliko se žele pridružiti, neko vrijeme promatraju tok igre kako ga je dijete zamislilo, a potom se uključuje kao suigrač.

Za djetetovu igru je potrebno puno strpljenja, naročito u igrama u kojima dijete istražuje i eksperimentira. Odrasli su često skloni učiniti nešto umjesto djeteta jer im je to jednostavnije, nego čekati da dijete samo dođe do rješenja.

Djeca uče PROMATRAJUĆI ODRASLE, ali u kontaktu sa drugom djecom uče komuniciranje i dogovaranje. Surađivanjem sa istima traže svoje mjesto među sličnima i bore se za svoj POLOŽAJ.
Djetetu treba osigurati vrijeme i prostor da može biti samo.
U samoći, dijete se odmara od kretanja, obveza i druženja.
U tim trenucima dijete se samo igra, razmišlja i ima vremena za sebe.

U svakodnevnim situacijama djeca predškolske dobi mogu pomagati u pospremanju stana, donositi i odnositi predmete, brisati prašinu, postavljati stol, prati i brisati posuđe te pospremati svoje igračke.

Dječje potrebe i interesi moraju biti prilagođeni jer ono što je zabavno i zanimljivo za jednogodišnjaka, može biti izvor nezadovoljstva za trogodišnjaka. Kada se dijete zasiti određene igara, treba mu ponuditi nešto novo jer izmišljanje novog, djetetu je uvijek zanimljivo.

3. Između navršene prve i treće godine

Zajedničke igre djece i odraslih raznim igračkama i predmetima pružaju niz mogućnosti za učenje, kao npr. igre loptom.

Krajem prve godine, dijete pokazuje interes za slikovnice. Za njega je poseban doživljaj udobno sjedeći u krilu odrasle osobe gdje može petnaestak minuta koncentrirano pratiti pričanje i razgledavanje slika pri čemu razvija pažnju, pamćenje, mišljenje i finu motoriku. Za dijete u prvoj godini su važne različite aktivnosti koje uključuju govor odraslih. Važno je da govor odraslog bude jasan, emocionalno topao i povezan s aktivnošću djeteta koje je u toku.

Dijete u razdoblju između 2-3 godine života doživljava veliki pomak u psihofizičkom razvoju. Ono nauči hodati, trčati, samostalno se oblačiti i svlačiti, piti i hraniti se.
Svoje želje izražava riječima. Malo dijete ima potrebu dio dana provesti u društvu druge djece.

Želi boraviti u prirodi, trčati po travi, penjati se lagano uzbrdicom i spuštati se nizbrdicom što ujedno omogućuje djetetu vježbu za cijeli organizam.

Penjanje po stepenicama, stolicama i kauču prirodna je potreba dvogodišnjaka.
Puzanje kao aktivnost koju dijete osobito voli, treba poticati, a ne sprječavati jer puzanjem jača mišiće i vježba cijelo tijelo koje postaje elastičnije.
Igranje u pijesku, modeliranje različitih oblika od tijesta, gline ili pijeska, omogućuje djetetu da upozna različita svojstva tih neoblikovanih materijala.
U ovom je razdoblju karakteristična pojava SIMBOLIČKE IGRE kojom dijete oponaša događaje iz svoje okoline, npr. dijete hrani lutku, vodi lutku liječniku i slično.
Za simboličke igre potrebne su igračke što vjernije stvarnim predmetima (štednjak, kolica za lutku, kamioni, lutke slične pravom djetetu,...).

Dijete sluša nazive predmeta i životinja prikazanih na slici, ponavlja ih i odgovara na pitanja npr.: „ŠTO JE OVO?“, „ŠTO RADI MEDO?“, i ono razgovara sa samim sobom i svoje misli i radnje izražava na glas.
Da bi dijete povezalo riječi sa djelima potrebno je MNOGO PONAVLJANJA. Prihvatljive su igre „RADI ISTO ŠTO I JA“ gdje na riječ „SJEDNI“ odrasli i djeca sjednu na pod.
Upute mogu biti „OKRENI SE“, „USTANI“, „ČUČNI“ i drugo.

4. Zadovoljstvo druženja

Strah od odvajanja od bliske osobe koji se još pojavio u prvoj godini, sada je povećan.
Odnos prema majci je vrlo intenzivan.
Dijete voli da je majka stalno pored njega i u njegovoj blizini.
Kada je umorno ili nesretno, dijete će se prvo obratiti majci ili ocu.
Željet će sjesti u krilo roditelja i maziti se. Dijete očekuje da mu roditelji pokažu da ga vole, tješe, razumiju te da pokazuju interes za ono što govori i da ga nagrađuju i podržavaju istodobno.

Već u prvoj polovici druge godine pojavljuju se u djetetu nove emocije; sada osjeća strah, nelagodu, napuštenost, zadovoljstvo, radost, veselje ili ljubomoru.
Svojim ponašanjem odgovara na tuđa raspoloženja pa ukoliko se odrasli smije i ono će se smijati, ako drugi plače i ono će plakati. Očekuje da mu se sve želje ispune i to odmah.

Važno je razlikovati djetetove hirove od stvarnih potreba - DIJETE ZNA ŠTO ŽELI (HOĆE), ALI NE ZNA ŠTO MU TREBA.
Zbog čvrste emocionalne vezanosti za majku, dijete teško doživljava polazak u jaslice.

Kako bi se djetetu olakšao taj prijelaz iz roditeljskog doma u jaslice, kao novu sredinu, poželjno je da roditelji u dogovoru sa osobljem vrtića nekoliko prvih dana boravi u ustanovi zajedno s djetetom.

Družeći se istodobno s roditeljem / roditeljima, odgojiteljem i vršnjacima, dijete će lakše prihvatiti novu okolinu.
U drugoj godini dijete se boji stranih osoba. U prisustvu stranaca ono će se čvrsto držati bliskih osoba.

U trećoj godini taj strah će popuštati, ali to ovisi o pojedinom djetetu.
Dijete te dobi je „mali zavodnik“ – osjeća kada je u središtu pažnje i uživa u divljenju odraslih.

Ono će se smijati pred svojom publikom, izvoditi neobične pokrete, praviti grimase i slično.
Višega veseli društvo odraslih nego vršnjaka jer kod odraslih najčešće nailazi na odobravanje i razumijevanje.
Treća godina je teška roditeljima i djeci, jer se u tom razdoblju pojavljuje prvi prkos i odraz dječje potrebe za samostalnošću.
Ono postaje „gluho“ na roditeljske želje i zahtjeve.

Roditelji se teško mire sa takvom situacijom i ne mogu shvatiti da je to normalna pojava jer ne bi bilo normalno da se taj prkos ne pojavi.

Prkos je pokazatelj da se dijete nalazi u specifičnom psihičkom razdoblju i je stiglo do stupnja kada mora sebi i drugima pokazati da je zasebna ličnost.
Djecu te dobi odrasli trebaju neprekidno nadzirati.

Najbolje je da odrasli ignoriraju loše ponašanje, a potiču dobro ponašanje i da ne prave dramu ako dijete ne posluša.
Pri tome treba imati na umu da za dobar odgoj neprocjenjivu važnost imaju STRPLJENJE i SMISAO ZA HUMOR.

Pripremila: Dubravka Kess, odgojiteljica