Uvod

BONTON je skup dogovorenih normi uljudnog ponašanja.
Kulturno naslijeđe, običaji, odgoj, politika, vjera i niz drugih društvenih pojava utječu na pojedince tako da u raznim situacijama reagiraju na način koji je primjeren određenoj društvenoj zajednici.
Ono što je za neke kompliment za druge može biti uvreda, ono što se na jednom kraju smatra lijepim, na drugom kraju svijeta može biti sasvim suprotno.
Da bi se to izbjeglo, s vremenom su se uvriježili tipični oblici ponašanja – LIJEPOG PONAŠANJA (bonton = lijepi način).
BONTON se mijenja.
Ono što je nekada bila norma, danas je (može biti) predmet šale.
S razvojem društva mijenja se i bonton: ljudski odnosi postaju sve neposredniji, sve je manje uglađenosti, a uglađenost ustupa mjesto praktičnosti.
Društvene zajednice na niskom stupnju razvoja nemaju bonton u našem smislu riječi –njihovo je međusobno ponašanje određeno religioznim običajnim pravilima (crna magija, vradžbine,...).
Oni funkcioniraju kao cjelina u kojoj članovi s tradicionalnom podjelom rada djeluju u cilju prirodne samozaštite i reprodukcije.
BONTON samo po sebi nije znanost ali raspravlja o sustavu nezaobilaznih, jasno definiranih fenomena življenja kao što su; obitelj, zajedničko i individualno stanovanje, higijena, primjerena komunikacija u različitim situacijama i slično.
Obzirom da prati život s vremenom je postao i svojevrsni kodeks, a 1815.godine na Bečkom i 1818. godine na Avelienskom kongresu podignut je na razinu međunarodnog zakona.
Pravila lijepog ponašanja revolucionarno ne mijenjaju svijet, ali se pravila mijenjaju sa svijetom.
Stoga ih moramo priznati, a većim dijelom i prihvatiti.

Mi ćemo se danas upoznati sa nekoliko cjelina koje su izravno povezane s djecom predškolske i školske dobi koji su osnova od kojih ne bi trebalo odstupiti.

1. STJECANJE POZITIVNIH NAVIKA

Od djeteta se ne bi trebalo očekivati da se u istovjetnim situacijama ponaša drugačije od roditelja.
Dijete je u velikoj mjeri ogledalo svojih roditelja i prilika u kojima živi.

Obiteljski bonton razvija u djetetu naviku prihvaćanja lijepog, da bude uredno, poštuje starije i slično.

Ali imaju li roditelji dovoljno vremena za sporazumijevanje s vlastitim djetetom, smatramo li da su vrtić i škola odgovorniji za odgoj našeg djeteta od obiteljske sredine, a smatraju li učitelji da se u domu stječe odgoj, a u školi znanje?
Odrasli su za dijete uzori koji bitno utječu na njihovo ponašanje.
Djeca od nas uče kako se ponašati u različitim situacijama. Ponašamo li se kao roditelj ili odgojitelj agresivno, takvom obliku ponašanja pribjeći će i naša djeca, lažemo li i djeca će se služiti lažima, zahtijevamo li od djece održavanje higijene, a sami je ne održavamo, teško ćemo tu naviku razviti kod djece.
Stoga i ovdje možemo reći JEDNA SLIKA VRIJEDI VIŠE OD TISUĆU RIJEČI.
Dr. Spock kaže:“Djetetu je potrebna ljubav. Po onome što čujete od drugih pomislili biste da dijete dolazi na svijet s čvrstom odlukom da od svojih roditelja učini potpune robove.
To nije točno. Vaše se dijete rodilo da postane razumno, srdačno ljudsko biće.“
Mnogo je stvari kojima morate podučiti dijete, a lijepo ponašanje zauzima vrlo visoko mjesto među prioritetima. Proces usvajanja tih znanja i navika jest i bit će mukotrpan i dugotrajan. Stoga, što prije počnete, bit će vam lakše.
Postoji uzrečica koja kaže: „Maniri su svjesnost osjećaja osoba iz okoline. Posjedujete li ih, to znači da se lijepo ophodite prema drugima, bili oni vama znani ili potpuni stranci.“
I baš je SVJESNOST ključna riječ. Naime, djeca sa 18 mjeseci počinju shvaćati da i drugi, baš kao i oni, imaju osjećaje. Dakle, to je idealna dob u kojoj ćete djetetu pokazati i dokazati koliko njegovo ponašanje utječe na njegovu okolinu. Lako je to reći, no puno teže ostvariti, zar ne? Evo što sve trebate znati i kako započeti.

Lijepo ponašanje stil je života, a ne nešto čime baratate samo kad vam treba. S učenjem bontona treba započeti što prije te će tako maniri postati nešto čime će se dijete služiti automatizmom. Bonton otvara vrata bogatom društvenom životu, a djeca koja od malena nisu učena pravilima nalaze se u nezavidnom položaju, tvrde stručnjaci.
Dijete koje se ružno ponaša obično nije prihvaćeno ni od strane odraslih ni svojih vršnjaka. Istovremeno , djeca u društvo lakše prihvaćaju vršnjaka koji zna reći oprosti te ne žele društvo djeteta koje nije spremno na ispriku i prilagodbu.

Učenje lijepom ponašanju traje cijeli život
U Učenje bontona potrebno je uložiti mnogo truda. Djeca manire uče sporije od odraslih, pa je tako dvogodišnjem djetetu dovoljna JEDNA LEKCIJA MJESEČNO. Možete započeti s pozdravljanjem susjeda u prolazu ili bake koja vam dolazi u posjet. Nakon svakog djetetova pokušaja mora uslijediti i nagrada, koja ne mora biti materijalna. Lijepa riječ pohvale bit će sasvim dovoljna.

U procesu učenja bontona roditelji si trebaju postaviti realnu ljestvicu očekivanja, jer ne treba očekivati da vaš dvogodišnjak lijepo ponašanje prakticira na manje poznatim ljudima kao što to čini s onima koje susreće svakodnevno.

Dijete ponašanje uči od vas
To znači da, kada partnera upitate da vam doda sol, to morate činiti s popratnim „molim“ i „hvala“. I više od toga. Dijete će pritom upiti i boju vašeg glasa i intonaciju.
Učinite li to s dozom ljutnje, ono vaše manire neće registrirati. Zaključak slijedi – i izraz ljutnje spada u kategoriju ružnog ponašanja.

Važna je dosljednost
Baš kao i u svakom odgojnom procesu, od odvikavanja od pelena i dude varalice pa do učenja bontona, dosljednost je ključ uspjeha.
Upijanje manira dugotrajan je proces za koji je potrebno puno vježbe, a u njem bi trebali sudjelovati svi – vi, partner, baka, odgojitelj u vrtiću, teta, ujak,...
Dopustite li vašem klincu da se igra hranom, a vi mu to izričito zabranjujete, on će biti zbunjen i neće znati što se od njega očekuje.

Što učiti dijete i čime započeti? Evo popisa osnovnih obrazaca lijepog ponašanja:
Ako uspijemo usaditi u dijete naviku pozdravljanja ujutro nakon buđenja i navečer prije odlaska na spavanje, neće mu niti kasnije biti teško pozdraviti prilikom odlaska i povratka u vrtić ili kući, niti pri pozdravljanju trećih osoba.
Isto tako, ako se u kući ili ustanovi govori „molim“, „izvoli“, zasigurno će se i dijete služiti tim uljudnim izrazima i u drugim situacijama, izvan kuće ili vrtića.
Nikada nije prerano početi učiti djecu kako je jedini način da nešto dobijemo korištenje „ČAROBNIH RIJEČI.“
To treba ponavljati svaki put kada dijete nešto od vas zatraži i otkrit ćete kako su to počeli činiti automatski. Možda vas obuzme osjećaj da mučite djecu, ali ipak inzistirajte na korištenju ovih riječi jer što ih prije dijete usvoji to bolje. (igra str.66, od 3-6 godina)

ISPRIKA
Nailazeći na prepreke djeca bi na svom putu do cilja trebala ponekad koristiti neke varijante isprike –bolje nego da pokušaju nasilnim postupcima doći do cilja.
Dijete bi ispriku trebalo koristiti kada ulazi u tuđi intimni prostor, ako projuri pored nekog, ide ispred drugog djeteta ili ga gurne, podriguje, pušta vjetrove, sudara se s nekim.
Ono što je teže, a to je naučiti djecu što je intimni prostor jer za djecu mlađe dobi svaki je prostor NJIHOV INTIMNI PROSTOR.
Djeci je bitno naglašavati važnost isprike bilo da se radi o bezazlenom nesporazumu ili rušenju dvorca od kocaka jer isprika koja je prihvaćena pomoći će u rješavanju incidenta slučajnog ili namjernog.
Prikladna isprika zahtijeva da dijete pogleda osobu kojoj se želi (treba) ispričati u oči i kaže „ŽAO MI JE“- tonom koji bi trebao zvučati iskren, jer nema smisla ispričavati se tonom koji poziva na novi sukob.
Prihvaćanje isprike važno je koliko i davanje isprike. Dijete kojem se netko ispričava trebalo bi odgovorom dati do znanja da je isprika prihvaćena: „U REDU“ ili „PRIHVAĆAM ISPRIKU“
Prihvaćanjem isprike slučaj bi trebao biti završen i to bi djeci trebalo objasniti jer ne pomaže da u slučaju ispričavanja jednog prijatelja drugome ovaj drugi kaže „U REDU, ALI DA ZNAŠ TI SI KRIV.“
Budući da u ovakvim situacijama nije lako isključiti povrijeđene osjećaje, postoji „TIME-OUT“ PRAVILO – obje strane idu u neutralni prostor na „hlađenje“.

ŠTO OČEKIVATI?

OD 1 DO 2 GODINE
- ponavljat će sve što čuje , zato treba paziti na rječnik, ponašajte se onako kako želite da se i dijete ponaša
- reći će hvala ili neku drugu riječ ako ga tako naučite, ali neće to misliti
- neće spontano reći – „OPROSTI“.

OD 3 DO 5 GODINA
- reći će „čarobne riječi“ uz poticaj, ali neće misliti ono što govori

OD 6 DO 7 GODINE
- reći će „čarobne riječi“ sa smislom i sjetit će se i samo kada ih treba upotrijebiti.


UREDNO ODLAGANJE ODJEĆE
Bilo u kući ili u vrtiću, sjetimo se osnovnog pravila – MI SMO DJECI NAJVAŽNIJI UZORI, ipak, tu postoji i drugo pravilo-BUDIMO STRPLJIVI.
Ova dva pravila prisutna su i ovdje, ali djeci treba vremena da bi ih prihvatila i usvojila.
Garderoba je u ustanovi najčešći prostor koji morate proći pri ulasku u SDB.
Stoga je i djeci važno objasniti kako i zašto ona mora izgledati.
Prvo je pravilo da svako dijete ima svoj garderobni prostor (ormarić, vješalica) na koji uvijek odlaže svoju odjeću. Svaki taj prostor potrebno je obilježiti za svako pojedino dijete. Kod djeteta treba uvriježiti pravilan redoslijed obuvanja i odijevanja i obrnuto.
Pri oblačenju obuća pa odjeća, a kod svlačenja obrnuto.
Provjeravati urednost i poticati djecu da pri svlačenju paze (da ne izvrnu rukave, a ako to i učine, da prije no ostave odjeću namjeste rukave)
Obuća i odjeća prije svega treba biti čista i uredna. U svakoj torbi isto tako treba biti uredna preobuća.

OSOBNA HIGIJENA
„Čistoća je pola zdravlja“ ova uzrečica i ovdje vrlo dobro pristaje.
Većina pozitivnih navika i mnogi lijepi običaji proizlaze iz vlastitog stajališta prema osobnoj urednosti i čistoći.
Čistoća je dio čovjekove ličnosti. Nečisti dijelovi tijela leglo su zaraznih bolesti.
Tu je voda najbolji lijek.

RUKE – su najizloženiji dio tijela. Njima djeca dodiruju razne predmete. Ruke su najsavršeniji i naj upotrebljiviji alat na svijetu.
Ali baš zato brzo se zamažu i postaju idealnim prijenosnikom zaraznih bolesti.
Vrlo je važno ruke prati sapunom, ponajprije prije jela, nakon male ili velike nužde, nakon posjeta stomatologu, liječniku ili boravka u dvorištu kao i u svim situacijama kada vidimo da ruke nisu čiste.
Djeca od svoje četvrte godine trebala bi sama znati oprati ruke prije jela. I najmlađe dijete treba naučiti prati ruke sapunom i to je najjednostavnija i najzdravija zdravstvena navika koju možemo dijete naučiti jer znamo gdje su sve te ruke bile i vjerojatno ne želimo uzeti ono sve što su doticale.
Nokti moraju, na rukama i nogama, uvijek biti uredno podrezani i čisti.
Ako i nakon podrezivanja ispod noktiju ostane nečistoća, treba je odstraniti posebnim četkicama za nokte.

KOSA – vrlo često odražava opću razinu zdravlja u organizmu, ali bila ona ukras ili nedostatak treba je pravilno njegovati.
Kosa treba biti čista i uredno počešljana. Prati je treba 1-2 puta tjedno, a ako se jače prlja i češće.
Djeca u ustanovu trebaju svakodnevno dolaziti uredno počešljana, duge kose uredno povezane tako da ne ometaju djecu u igri i radu, šiške pokraćene ili pričvršćene da ne smetaju vidu.
Česta su pojava u skupinama uši.
Tada vrijede posebna pravila, a prije svega izolacija djeteta i svakodnevna kontrola djece u skupini.

ZUBI – pranje zuba nema samo estetsko značenje nego prije svega sprječava truljenje zaostale hrane na caklini i oko korijena i time čuva organizam od posljedica bolesnih zuba.
U pravilu zubi se prije svega peru prije spavanja pa se kaže da se navečer peru radi zdravlja, a ujutro radi ljepote.
Idealno bi bilo oprati zube nakon svakog obroka. Pokvarene zube treba bez odlaganja popraviti. U vrtiću djeca peru zube jednom tijekom boravka u ustanovi, dogovorno nakon doručka ili ručka.

PONAŠANJE ZA STOLOM
Ukoliko sudjelujemo u određenom procesu, više brinemo za krajnji rezultat. Isto vrijedi i kod djece, odnosno učenja lijepog ponašanja za stolom. Što više djecu uključimo u proces oko hrane, veće su šanse da će se ispravnije ponašati za stolom.
Za stol se dolazi praznih i čistih ruku i od toga ne treba odustajati.
Za stolom treba paziti da svojim držanjem tijela dijete ne smeta drugima. Stolica treba biti dovoljno primaknuta da se dijete ne može njihati, ali dovoljno odmaknuta da ne pritišće dijete uz stol.
Tanjur ne treba pretrpavati jelom – bolje se poslužiti još jednom.
Jesti treba zatvorenih usta i ne razgovarati tijekom jela. Ako dijete podrigne tijekom jela, trebalo bi ga potaknuti da se ispriča.
Hranu iz zdjele uvijek uzimamo priborom koji je već u zdjeli.
Pribor za jelo treba uvijek koristiti na jedan te isti način.
Žlica se drži pri kraju tako da palcem prihvatimo gornju stranu, a kažiprst i srednjak su na drugoj strani.
Ne stavlja se cijela žlica u usta, nego sam njen vrh. Pri jelu glava bi trebala mirovati, a žlicu prinositi ustima.
Ruka je ponekad „dio“ pribora za jelo. Njome se otkida kruh, sendvič, tvrđi kolači, keksi i voće.
Nakon poziva na objed, nitko ne bi trebao početi s jelom dok nije svima servirano. Ako dijete nešto treba tijekom objeda, trebalo bi samo ustati i uzeti (npr. kruh).
Slijedeće jelo servira se kada je prethodno u cijelosti pojedeno.
Tijekom jela djeca trebaju koristit pribor. Mlađa djeca (od 3 i mlađa) neće baš uspijevati zadržati hranu na priboru bez pomoći ruku. Onako kako ste se vi osjećali prvi puta koristeći kineske štapiće za jelo, dijete se osjeća cijelo vrijeme.
Ako je dijete sposobno ispravno držati kredu ili olovku, onda to može i sa žlicom.
Uvijek ima pojedinaca koji jedu brže od ostalih. Treba ih poticati da je pristojno da svi završe s jelom prije napuštanja stola što je teže postići sa mlađom djecom, ali i ona s vremenom nauče.
Djeca bi trebala sudjelovati i u sređivanju stola što je najčešće slučaj da svoje korišteno posuđe i pribor odlože na za to predviđeno mjesto.
Bez obzira sviđa li se djeci servirana hrana ili ne, ne bismo smjeli dopustiti začepljivanje noseva, pritužbe i negativne komentare na hranu jer to spada u kategoriju „ako nemaš ništa lijepo za reći, radije šuti.“

ŠTO OČEKIVATI?

OD 1 DO 2 GODINE
- dijete će pokušavati jesti priborom
- jest će neuredno
- bacat će hranu i pribor
- pričati punim ustima
- ako obrok traje dugo, neće moći sjediti čitavo vrijeme
- gledat će vas i učiti promatrajući .

OD 3 DO 5 GODINA
- koristit će žlicu i vilicu vještije nego prije
- i dalje će razgovarati punim ustima i trebat će ga češće opominjati
- dat će vam do znanja kada je netko drugi pogriješio, ali neće shvatiti da i samo griješi
- podrigivat će i ispuštati nespretne zvukove za stolom od 6 do 7 godine

OD 6 DO 7 GODINE
- boljih je motoričkih sposobnosti pa bi se moglo početi koristiti nožem pri jelu
- uglavnom će jesti zatvorenih usta
- podrignut će i ispuštati zvukove, ali će se ispričati bez da ga podsjećamo
- trebalo bi biti spremno za obiteljsku večeru u restoranu.

2. DIJETE I PROMJENE U RJEČNIKU

Proste riječi najčešće su problem kod mlađe djece . Iz nekog razloga prosti razgovor je omiljen kod dječaka.
Oni mogu provesti sate pričajući i smijući se funkcijama svoga tijela.
Obzirom da je to „zarazno“, pripazite čak bi i najsavršenije dijete moglo podleći utjecaju nepristojnih vršnjaka, a što više protestirate to im postaje zanimljivije.
Stoga treba dozvoliti djetetu da vam postavlja pitanja i o neprikladnim temama, ali neka takvi razgovori ostanu iza „zatvorenih vrata“.
Sve je to normalno jer dijete tijekom odrastanja prolazi kroz razdoblja intenzivnijeg stjecanja novog vokabulara (rječnika) pri čemu njegova pozornost izaziva vulgarni rječnik ulice.
Na roditeljima je, odgojiteljima i učiteljima da pažljivo prate tu pojavu kod djeteta.
Ponekad, naglašena uporaba takvih riječi može otkriti dublji nesporazum djeteta s okolinom.
Najčešće, ipak, tu pojavu mogu ispraviti stariji, a mladi će u procesu sazrijevanja shvatiti besmislenost vulgarnih riječi i navika će sama po sebi nestati.
 

3. DIJETE I OSOBE SA POSEBNIM POTREBAMA

Već od ranog djetinjstva djetetu se mora objašnjavati kako dolazi do invaliditeta te da su osobe sa posebnim potrebama , najčešće mentalno zdrave, ali su imale nesreću da iz raznih razloga budu tjelesno oštećene.
Važno je da dijete shvati kako takvoj osobi treba pomoći, ali i to da mnoge takve osobe zavređuju naše divljenje jer su, npr. izgubile zdravlje u ratu braneći domovinu pa spadaju u vrlo hrabre ljude.
U razvijanju pozitivnog mišljenja i razumijevanja u svezi s različitim dječjim (ljudskim) poteškoćama svakako će dobro djelovati na dječje stajalište isticanje da takvim osobama (djeca, ljudi) treba pomoć i zaštita zdravih ljudi.
Dijete se može osjetiti ponosnim uzmogne li pomoći takvoj osobi oštećena zdravlja – osobito ako mu stariji objasne na koji način: pomoć pri kupnji, pri prelasku preko ceste, prednost u trgovini, ustupanje sjedala u sredstvima javnog prijevoza,...
Sve je ovo osobito važno kako bi dijete dolaskom u školsku zajednicu već imalo pozitivan pristup prema učenicima-djeci sa posebnim potrebama i pružalo im potporu te tako pozitivno djelovalo na svoju okolinu.
Takvo se dijete nikako neće rugati osobi sa posebnim potrebama i svojim će joj ponašanjem pomoći da lakše prevlada mogući osjećaj manje vrijednosti te da se ravnopravno integrira (uključi) u npr. školsku zajednicu i društvo svojih vršnjaka.
Kod nas je specifična situacija kada se dijete boji govoriti pred skupinom, iako sve jako dobro zna.
Treba im pomoći osloboditi se tog straha i vježbati s njima kroz igru i nastupe pred drugima.
Npr. za svako takvo dijete ili za dijete sa teškoćama u razvoju, treba odabrati „ANĐELE ČUVARE“.
Svatko bi mogao nekom djetetu biti „anđeo čuvar“ nekoliko dana (Dominik i Ivana). Ne treba se sramiti bilo kakvog nedostatka, jer svakome nešto nedostaje. Najvažnije je prijateljstvo!

4. PONAŠANJE NA IGRALIŠTU I U IGRI

Učiti kako biti dio ekipe, znači podučavanje o poštivanju drugih. Najbolji način da se to učini je stvaranje okruženja gdje se slijede jedino pozitivni komentari i akcije, bez obzira na trenutak. Dobro ponašanje u igrama znači podršku suigračima cijelo vrijeme.
Učenje djece pravilima na igralištu počinje učenjem kako biti dio ekipe (tima), a to znači podržavanje suigrača cijelo vrijeme.
Uvijek će biti različite djece, od prirodno nadarene, preko izgubljenih do onih između.
Djeca koja pružaju najviše što mogu, nesumnjivo će biti frustrirana s onima koji su nezainteresirani, posebice ako je u pitanju igra ili natjecanje.
Bez obzira na situaciju, igrači ne bi trebali kritizirati svoje suigrače. Jedan od ciljeva dječjih športova i uključivanja u zajedničke aktivnosti je izvući maksimum i preuzeti rizik bez obzira o kakvim je igračima riječ.
Preuzimanje rizika zahtijeva povjerenje suigrača i dok jedan po jedan napuštaju svoju sigurnu zonu, djeca trebaju osjetiti podršku svojih vršnjaka.
Samo druženje „pozitivnih komentara“ njeguje preuzimanje rizika i tjera djecu da daju sve od sebe.
Vrlo je važno naučiti djecu da pobjeđuju i gube uz dobar humor i skromnost.
Evo koje smo slučajeve neprimjerenog ponašanja uočili u našoj skupini, iako se na tome svakodnevno radi, kao uostalom i u vašim skupinama.

5. PRIMJERI:

GARDEROBA:
- ne slažu odjeću i obuću
- tresu blato sa cipela na tepih
- diranje tuđih stvari i prevrtanje po torbama.

KUPAONICA:
- prskanje pri pranju zuba, pljuvanje
- otvaranje vrata wc-a, penjanje na vrata
- viri kroz ključaonicu
- pije sa slavine
- skidaju se i gledaju jedni druge
- ne puštaju vodu
- ne peru ruke poslije uporabe toaleta.

6. ŠTO SMO POSTIGLI SVAKODNEVNIM RADOM?

SDB za stolom, pri objedu (pravilno postavljanje tanjura za salatu, kruh i salvetu s jedne strane, a pribor sa druge. Ima djece koja koriste lijevu ruku za salatu te pravilo naginju tanjur sa hranom kada su pri kraju (od sebe) –pravilno prinose žlicu i vilicu ustima pri čemu glava miruje, a pribor radi.
Ne žure sa jelom, a hranu dobro žvaću te ne mljackaju. Jedu zatvorenih usta.
Ne srču juhu pri objedu i vrlo su tihi, a evo što se neprimjereno događa, što su pojedinačni slučajevi:
- češe se vilicom po glavi
- pije juhu iz tanjura
- žlicom uzima jelo iz zdjele
- stavlja tanjur na glavu ili ga vrti po stolu
- stavlja komadiće mesa iz svog u tuđi tanjur
- njiše se na stolici
- ide vilicom prema drugom djetetu
- udaraju se nogama ispod stola
- pri spremanju guraju igračke ispod elemenata,.da se ne vide
- ne žele spremati, jer se s predmetima nisu igrali
- brisanje nosa rukavima
- kašljanje (kihanje) bez stavljanja ruke na usta.

U SPAVAONICI:
- trče po tuđim krevetima
- stavljaju noge na tuđi krevetić, u području jastuka (glave)
- dogodi se, ako se ranije probude, da gurkaju prijatelja do sebe s namjerom da ga probude
-tijekom slušanja priče – pričaju.
Sve su ovo pojedinačni slučajevi, koji nisu svakodnevni, ali se ipak događaju. Upravo nas takvi primjeri navode na svakodnevni oprez i djetetu treba neprestano govoriti o lijepom ponašanju u svakoj situaciji.

ZAKLJUČAK:
„ZLATNA PRAVILA LIJEPOG PONAŠANJA“
Učenje djece lijepom ponašanju zahtijeva puno truda i strpljenja. Imajte na umu slijedeća zlatna pravila:
1. LIJEPO PONAŠANJE UZORA- vi ste vašoj djeci najvažniji uzor i vaši postupci će govoriti puno više od vaših riječi. Pričate li punih usta ili prekidate druge i vaše će dijete raditi iste stvari. Treba skrenuti pozornost na OSOBNE POSTUPKE.
2. PLAN USPJEHA – planiranje unaprijed pomaže kod uporabe lijepog ponašanja u različitim društvenim situacijama.
3. IMAJTE VISOKA OČEKIVANJA, ALI POSTAVITE I STVARNE CILJEVE – ne zaboravite da se djeca mogu usredotočiti na samo jednu ili dvije stvari istovremeno. Kad učite ili naglašavate neka pravila ponašanja u određenom kontekstu (npr. ručak, pranje zuba,...) koncentrirajte se na jednu ili dvije vještine u danom trenutku. Kad jednom to nauče, krenite dalje.
4. BUDITE STRPLJIVI- dobri maniri su jednostavne valjane navike, naučene i izvježbane tijekom vremena. Dijete ih neće odjedanput zapamtiti niti naučiti, no uz podršku, poticajno ponavljanje i puno vježbe, lijepo ponašanje će im postati prirođeno.
5. IMAJTE SMISAO ZA HUMOR – neugode će se događati, a gafovi u javnosti ponavljati. Budite nasmijani! Zapamtite da za dugoročne društvene vještine treba vremena, a greške su neizbježne. Trenutci srama koje roditelji i odgojitelji prolaze, u budućnosti će postati šaljive zgode za prepričavanje.
Djecu je važno ohrabrivati i pružati im potrebnu podršku te ih kroz zabavu učiti lijepom ponašanju. Vi ste osobni treneri vaše djece u igri života.

LITERATURA:

1. Eduard Osredečki: „NOVI SUVREMENI BONTON“, Naklada EDO.
2. Lauri Perkenkamp i Steven Atkins: „NAUČITE DJECU LIJEPOM PONAŠANJU“
3. Štefanija Vodopija: „VELIKI SUVREMENI BONTON“, Rijeka, naklada ŽAGAR, 2004.

Pripremile:

Zlatica Budetić, odgojiteljica
Sandra Glasovac, odgojiteljica